Ciglice svijeta

09.12.2004., četvrtak

Learning Humility from Bayazid al-Bistami

There was a certain ascetic who was one of the great saints of Bestam. He had his own followers and admirers, and at the same time he was never absent from the circle of Bayazid al-Bistami (or Abu Yazid al-Bistami). He listened to all his discourses, and sat with his companions.

One day he remarked to Abu Yazid, "Master, for thirty years I have been keeping a constant fast. By night too I pray, so that I never sleep at all. Yet I discover no trace of this knowledge of which you speak. For all that I believe in this knowledge, and I love this preaching."

"If for three hundred years," said Abu Yazid, "you fast by day and pray by night, you will never realize one atom of this discourse."

"Why?" asked the disciple.

"Because you are veiled by your own self," Abu Yazid replied.

"What is the remedy for this?" the man asked.

"You will never accept it," answered Abu Yazid.

"I will so," said the man. "Tell me, so that I may do as you prescribe."

"Very well," said Abu Yazid. "This very hour go and shave your beard and hair. Take off these clothes you are wearing, and tie a loincloth of goat's wool about your waist. Hang a bag of nuts around your neck, then go to the marketplace. Collect all the children you can, and tell them, `I will give a nut to everyone who slaps me.' Go round all the city in the same way; especially go everywhere people know you. That is your cure."

"Glory be to God! There is no god but God," cried the disciple on hearing these words.

"If a nonbeliever uttered that formula, he would become a believer," remarked Abu Yazid. "By uttering the same formula you have become a polytheist."

"How so?" demanded the disciple.

"Because you count yourself too grand to be able to do as I have said," replied Abu Yazid. "So you have become a polytheist. You used this formula to express your own importance, not to glorify God."

"This I cannot do," the man protested. "Give me other directions."

"The remedy is what I have said," Abu Yazid declared.

"I cannot do it," the man repeated.

"Did I not say you would not do it, that you would never obey me?" said Abu Yazid.

- 21:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

08.12.2004., srijeda

Popodnevni zen uz nes s okusom vanilije i mirisom spaljenog loja

Povedi me, veli ona, nekud'. Ne pitam kuda, koga to i zanima?
Ne zanima ni mene, ni ne znam kuda bih micao to mesa i kostiju pod kosom,
tu bačvicu u kojoj se nalazim dok mi karma ne dodijeli lojanicu u nekoj tamnici kao buduće obitavalište, da gledam patnju i rasvjetljavam mučionicu nevoljko pomažući odurnima, da me puni tko stigne i da gorim prepun loja.
To je već trasirano, vratim ja njoj, odluke i onako – i ovako, nema. Ideš gdje ideš, odluke su iluzija. Skoči u bunar, a nisi skočila u bunar, nego je bunar zagrlio tebe.
Sereš.
Serem.

- 21:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.11.2004., subota

Pretpovijest

Neimari su ga odcijepili drvenim klinovima i vukli mulama da bi ga ugradili izrezanoga na trgovačku kuću. Zastali da popiju, pojedu koru kruha i malo masla iz kožne mješine što su ju dijelili na putovanjima. Samo razgovor lišća s lahorom se dao čuti, pjevica poneka i žubor rijeke koja im je beskrajnim strpljenjem izdubila taj kanjon kroz koji su mogli u planine i doline, kroz koji su nosili srce stijene trgovcu na ponos.
Šutke žvakali, štedjeli snagu za pomoć jadnoj stoci na mjestima gdje je put neravan i neizbježno je zastajkivanje.

Majstor je sjedio na kolima, već bio gotov sa zalogajom i spremao se na skok ka rijeci da se napije vode, da donese i marvi neku kap, kada je niz put čuo kopito po kopito.

Jahač nije gledao put, to je bila konjska zadaća. Jahač je grlio svijet, jedro i uspravno kao jarbol širio prostor ramenima jedrima, mrsio uzde među palcima i kažiprstima dok je tražio pogledom sjaj u sivilu prošaranom zelenim. Tražio je modrace, srebrace, sivce, mermere i sve do kojih je mogao doći čovjek ili koza. U svom sveobuhvatnom gledanju očima što vide to, što se bog samo mogao u svojoj svemoći ponadati da će u njegovom djelu biti viđeno, pogled mu uhvati i motiv glave za bistu pokojnog nenaslikanog moćnika iz nekog katoličkog kraja niz Neretvu, a opisan je baš tako, bez kose a s gustim obrvama i trokutastim licem. Vidjelo se po odjeći da je to bio majstor kamenorezac s pomoćnicima.

Stade bez riječi konjanik kraj njih, naslanjajući se na jabuku sedla, smješka se i pozdravlja vrijedne ljude, otpozdravljaju svi nakon što majstor prvi rekne dobrodošlicu i ponudi kruha.

Konjaniku nije do kruha, nije mu ni do trgovanja ni cjenkanja. Veli, zaputio se naći oči i dušu, a i kamena mu je ponestalo, pa koliko bi oni cijenili ovaj tovar što imaju. Sedam zlatnih im je cijena, doznaje, ali naručeno je to sve već i prodano. Majstor ne želi, uz duboki naklon da sakrije cerek, iznevjeriti dobrog kupca pa se neće odreći ovog tovara. Nepoznatom bi gospodinu mogao već iza nedjelje dopremiti istovjetan tovar, ali ovaj je nemoguće prepustiti jer bi majstorska čast skuckana iz dalekih talijanskih i maloazijskih radova bila uništena.
«Deset ti dam, majstore, i po jedan za svakoga momka pa neka ti pohitaju i novi tovar sutra spreme. Kako ti se sada pazar čini, čestiti moj prijatelju?»
U popodne sljedećeg dana, pred kućom majstora L., istovaran je tovar kamena finih šara dok je majstor skakutao oko L., nakaradno se umiljavajući ne bi li isporučivao svakodnevno još kamena i kamena, a L. Odmahivao rukom ne htjedeć' ni čuti, a ni objašnjavati muhi dosadnoj, tek ga ja promatrao obzirno da uhvati poganu pokvarenost velmoža škrtog da si načini portret za života.
«Ali, gospodine, pa ja bi ti mog'o svaki dan sve ljepši od ljepšeg kamena!» bila je jedan od prvih rečenica beskrajnih uvjeravanja dok su namjerno instruirani na zavlačenje momci istovarali to malo preostalog kamena.

«Ne, majstore časni, ne, ne i opet ne ti moram reć'! Za bistu, od koje ću proljeće doživjeti bez gladnog dana, si mi dao i kamen i sliku i priliku, ali ne platih ti toliko radi toga. Ne, više nemam računicu, jer više niti ti, a niti ja za života u ovoj dolini suza ni u jednom kamenu ovakva prsa božja naći nećemo, niti ću ih ja moći i zamisliti.»

...jednom davno nakon, o tim istim prsima...

- 18:00 - Komentari (19) - Isprintaj - #

26.11.2004., petak

Ovo nije blog,

nego sam ti upravo podvalio jedan osmjeh ;)

- 15:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.11.2004., subota

Popodne jednog fauna

«Da, tako… Martini obavezno obuci štramplice, me čuješ? Obavezno! … Da, te! … Ma da, pa a gdje bi bile. … A čuj, ne znam, imam još pola metra za unijeti… a tko će? Cijelo sam jutro bila tamo i šta sada? Ako ne napravim, ispast će kao da sam uzela dan godišnjeg. … No, to sam i ja rekla. …. Ne, Višnja mi pravi društvo, i idem doma kad ona bude, a ak ne stignem dođem sutra ranije ujutro i zbrzim to što mi možda ostane, ak ostane nešt…. Ne. … Dogovoreno, budite dobro. Boook.»

Spustila je slušalicu i sklopila ruke na prekriženim koljenima. Kancelarija je bila potpuno prazna, kao i sve susjedne. Tvornica pusta, siva kao poprište rata boja u kojoj je crna odnijela pobjedu i umorna se razlila u komadićima, nedovoljno jaka da jedina preostala ipak prekrije sve.
Sjedila je nepomično, gledala još uvijek u slušalicu odloženu nježno, s taktom i tiho, kao pismo koje je donijelo veliku ljubav i čuvat će se do groba, a sada je samo odloženo da se ruke mogu opustiti i ne smetati silini sreće sretno obožavane žene.

Poseže za šalicom kave i ustukne tik do nje, pa krene rukom prema drugoj, također vrućoj, ali zašećerenoj. On pije gorku.

Sjedila je i gledala u slušalicu kada su se začuli koraci iz daljine. Željela je skočiti i potrčati, pustiti onaj užasno otkrivajući smiješak da vrišti da ga čeka danima, ali znala je da noge neće slušati i nije ni pokušavala, tek je spojila prste ruku, zatvorila oči, zabacila glavu unazad, duboko udahnula: Sa svakim korakom doživljava novi poljubac i kruži vratom podajući nove i nove kutove za upad usana u osjetila, razgibava mišiće jer neće ni mrak pasti, a vrat će okrenuti glavu u svim smjerovima desetke puta.
Prsti joj se diraju i dalje, nadlanice položene na bedra još uvijek stisnutih nogu i sve čvršće stisnutih nogu. Bedro pritišće o drugo bedro, uspravlja leđa, tiho stenjući napinje vrat, kralježnicu, a trbuhom i bedrima pritišće vreću ključale krvi, steže i popušta. Vrhunac je potrebe, tablete su sve popijene, nepostojeći pregled vagine je mužu još jutros prikazan kao iznimno bolan zahvat suhim spekulumom, nakon kojega neko vrijeme «neće moći ništa», pa će slobodno ostaviti da iz nje do jutra, u bračnoj postelji curi sjeme.
«Namjerno hoda tiho i polako», nasmiješila se uočivši da u grobnoj tišini mokasine čuje kao da su u prostoriji, kao da hoda oko nje a ona žmiri meko, čeka kada će i gdje i kako ju dotaknuti prvi puta, kako će ju ovaj puta iznenaditi.
Jedna ruka otkopčava dva gumba bluze, srednji prst provjeri da li je koža vidljiva, pa popravi bluzu tako da ostane raskopčana, a prorez pokaže milimetar kože. On tako voli.

On voli i odugovlačiti, u prostoriji krene pravo prema polufotelji, tiho ju premještajući poludesno, iza njenih leđa, na mjesto s kojega ne može doprijeti poljupcem do vrata, nego će ju natjerati da okrene glavu i ponudi se, a onda će se nagnuti preko ni ne dodirujući ju ničim osim dahom, da bi dosegnuo kosu slivenu niz suprotno rame.

U bluzu će poslati nos, neka primi mirise grudi i znoja, dodirnut će joj kožu i povlačit ga prema vratu prije nego sklizne k ramenu. Smješkat će se kada vidi da je grudnjak skinula ranije, da se oslobodila idiotskog straha od malenih grudi, pustila bradavice da kažu što je u tijelu sve skriveno. Uzet će nosom grašak znoj ne gibaju li se grudi već prejako i prenijet ga na lijevu bradavicu, okružit ju rutinski, sve vrijeme ne dajući joj da makne ruke iz krila, držeći rukom stisnutu desnu nogu, da ostane čvrsto pritisnuta preko lijeve, da se lonac ne otklapa dok se svi sastojci ne raskuhaju, dok sve ne omekani dovoljno da se topi u usnama.

Grli ga, on ju hvata za ruke, očito nepotrebno čvrstim pritiskom na zglavke ih zavrće na leđima dok njene oslobođene noge otvaraju kutiju nemirnih duhova i puštaju mirise želje, guza kliže ka rubu, bokovi joj pomažu malim mesnatim koračićima, sve do poznate točke u kojoj će dignute noge i koljena kraj glave otvoriti ju potpuno, svaki tren. Gaćice su skinute još u četiri sata, u toaletu, dok su kolegice napuštale njeno sivo ljubavno gnijezdo, misleći da je ona već doma.

(nastavit će se kasnije, jer ona tako voli odugovlačenje…;)

- 13:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>